Prije 15 godina završila sam srednju školu, prije 11 fakultet. Obrazovanjem mojih vršnjaka i dalje se dominantno bavio obrazovni sistem, uz aktivno učešće nevladinih organizacija koje su sa svojim programima na teme koje ne učimo u školi, za mene bile pravo otkrovenje. Ako ste živjeli u maloj sredini kao ja, onda je tek jasno koliko su nas programi poput Ljetnje škole Britanskog savjeta i škola koje je organizovao CEMI, Cazas i druge NVO, obogaćivali novim znanjima i polako ali sigurno uvlačili u svijet odraslih, praveći od nas aktivne građane a ne pasivne posmatrače.

Danas mi se čini da je ta neformalna edukacija na neki način odredila moju karijeru. Odredila je fakultet koji ću upisati, izgradila moju prvu mrežu kontakata vršnjaka iz cijele Crne Gore i naučila me da se učenje zaista ne završava sticanjem diplome. Zapravo, ono tek počinje.

I to sam nekako shvatila u prvim godinama svoje karijere, kad sam se osjećala jednom riječju: dezorijentisano. Kad nisam znala da napišem prvu novinsku vijest koju mi je dala urednica, iako sam završila fakultet za to. Kad sam se suočavala sa velikim timom drugačijih ljudi, u koji moram da se uklopim i sa kojima moram da funkcionišem na dnevnom nivou. I onda kad sam se suočavala sa pisanjem projekata po prvi put, kriznim PR-om i brojnim drugim zadacima koji su bili veći od mene.

Sa svakim takvim zadatkom, koliko god je donosio vezanih čvorova u stomaku i čestih nesanica, rasla sam i ja i moje samopouzdanje. Nikad nisam odustala ili koristila „prečice“, jer ono što naučimo na teži način trajno ostaje. I nisam odustala od edukacija, na najrazličitije teme. Paradoksalno je da nam je obrazovanje nikad dostupnije, a da nam generacije mladih imaju loše rezultate na većini važnih testiranja.

Eto nas kod onog što me inspirisalo danas: mladih. Vjerujem da ne postoji kompanija kojoj mladi nisu ključna ciljna grupa. Kako do njih doći? Gdje nam se nalazi ciljna grupa, kojim kanalima da im se obratimo? I koliko dugo i pažljivo mogu da nas slušaju?

Znate, malo im zavidim, jer u poređenju sa našim generacijama, imaju mnogo više prilika. I da, čujem već kontra-argument: ali vi ste već „zauzeli“ poslove na tržištu rada, šta ćemo mi? Da, ali tržište rada se mijenja nevjerovatnom brzinom. Prije korone su nas upozoravali na to, ali smo tek u doba pandemije shvatili šta to znači i koliko nam vještina treba da se prilagodimo novoj realnosti.

Postoje procjene da 40 odsto poslova koji će postojati za deset godina još nisu ni izmišljeni. Tu je šansa! Ali pored tehničkih znanja, trebaju nam i te takozvane životne vještine, prilagodljivost promjenama. To ne učimo u školi. Ali je mnogo seminara, radionica, konferencija i programa na kojim učimo. I veliki broj njih je potpuno besplatan.

Zar postoji bolje uloženih nekoliko sati od onih koje možete provesti učeći kako da napišete CV, kako da se ponašate na razgovoru za posao, kako da izgradite mrežu kontakata, kako da riješite konflikte sa kolegama? Ili da saznate od ljudi koji su krenuli od nule a danas su uspješni preduzetnici – šta su im bile najveće greške u karijeri i naučene lekcije?

Uspjeh je relativan pojam, ali smatram za sebe da imam ako ne uspješnu, onda dobru karijeru. Zato se danas pitam – da sam i ja imala sve te prilike na početku karijere, gdje bi mi bio kraj?

Da sam tada mogla da čujem jednog fantastičnog @VladimirVulić, koji vam svojim predavanjima uvijek pomjeri dodatno sve Out of Box prostore, ili jednu @Zombijana, koja pokazuje da se od freelancing-a može živjeti i da se mogu stvarati radovi koji brišu granice, jer se u njenim radovima prepoznaje cijeli region…

Baš zato što znam da nema kraja, da se stalno uči i da nikad ne znam dovoljno, Vanju i Zombijanu, ali i još neke govornike, slušam i u srijedu, 30. septembra, na konferenciji „Spremni za novu realnost“. I nadam se da će da slušaju i svi oni koji su tek na početku karijere i možda su dezorijentisani, kao što sam bila ja.

Najbolji dio – učešće na konferenciji je potpuno besplatno! 🙂 Jer postoje kompanije koje i u ovim izazovnim vremenima jesu prava #PodrškaMladima.